Probali su sve. Mama ga je grijala, hladila, miješala s medom, s cimetom, s Kraš Expressom. Nastala je „kozja čokolada“, još gora, jer je sad mirisala na jarca koji je jeo čokoladu.

Tata je jednom odlučio pokazati primjerom. Natočio je punu čašu, iskapio je preda mnom, obrisao usta i kroz suze rekao: „Fino.“ Onda je otišao na zahod i ondje ostao dvadeset minuta.

Sestra je problem riješila poduzetnički. Pila je moje mlijeko za dinar po čaši, do ljeta skupila za tri Alan Forda i počela me zvati „moj poslodavac“.

A onda smo došli u Komižu i nona je pomirisala bocu.

„Ovo ni za dite. Ovo ni ni za kozlića!“ presudila je i izlila je u vrt. „Njemu triba tovarje mliko.“

Magareće mlijeko, znala je nona od svoje none, slatko je, blago i alergična ga djeca piju kao sladoled. Ali magarica ga daje malo, i to samo dok joj uz sisu stoji vlastito mladunče. Bez mladog ni kapi. Zato je bilo skupo kao zlato, a u Komiži je tovaricu s mladim imala samo jedna osoba.

Teta Meri.

Teta Meri i nona nisu razgovarale dvadeset i dvije godine. Od jedne Velike Gospe, kad je Meri pred pola Komiže rekla da je nonina pogaca „tvrda ka potplat od postole“.

Iduće jutro u pet nona me probudila i odvela preko cijelog mjesta do Merine štale. Pokucala je. Meri je otvorila, pogledala nonu, pa mene, pa opet nonu.

„Ovo dite ne more pit kravje“, rekla je nona gledajući negdje iznad Merine glave. „Ni kozje.“

Meri nije rekla ništa. Samo je otvorila vrata štale.

Unutra je bila Stela, siva i mirna, a uz nju mali, čupav magarčić, s koljenima debljim od nogu. Postupak je bio vojnički: mali sisa s jedne strane, Meri muze s druge, nona drži Stelu za glavu, a ja malog za rep da ne odšeta.

Prvo jutro dobio sam pola šalice. Toplo i slatko, kao mlijeko u kojem je netko otopio oblak. Popio sam ga u jednom gutljaju i rasplakao se jer ga nema više.

„Od danas ti je on brat“, rekla je nona i pokazala na malog. „Brat po mliku. Moraš ga pazit.“

Nazvao sam ga Braco. Nosio sam mu mrkve i poslije svake mužnje češljao ga nonotovim češljem, od ušiju do repa. Za mjesec dana cijela je riva pitala „kako je Braco?“, a turisti su mislili da imam bolesnog brata koji ne izlazi iz kuće.

Nona i Meri su za to vrijeme svako jutro stajale jedna do druge u štali i šutjele. Dva dana. Tri. Četiri.

A onda je jednog jutra Meri, ne dižući pogled s kante, rekla: „Ni ti pogaca bila tvrda.“

„Je, bila je“, rekla je nona. „Zaboravila san germu.“

Prasnule su u smijeh tako da se Stela uplašila, a Braco mi istrgnuo rep iz ruke i pobjegao u vrt.

Iduće ljeto doktori su rekli da mi mlijeko više ne treba. Alergija je prošla, a kravlje sam svejedno odbijao. Nisam mogao podnijeti okus.

Prvo jutro u Komiži nona me u pet probudila, kao što je činila i godinu prije.

„Nona, meni više ne triba.“

„Tebi ne“, rekla je zakopčavši kućnu haljinu.

Otišli smo do tete Meri. One su pile kavu, a ja sam nonotovim češljem češljao Bracu, od ušiju do repa, iako Stelu više nije muzao.

Meni mlijeko više nije trebalo. Njima je trebalo dijete koje češlja tovara.